Antonio Radić zeigt Hans Ree Quote

 

collage: Eric Degen

Leib - Geist & "the ends justify the means..."

 

Leib - Geist   &    "the ends justify the means..."

Deepseek Recherche:

Das Zitat stammt sinngemäß von Arthur Schopenhauer. In seinem Hauptwerk Die Welt als Wille und Vorstellung betont er, dass der Leib nicht bloß ein physischer Körper sei, dem zufällig ein Geist zukäme, sondern dass der Leib die Erscheinungsform des Willens (des intelligiblen Charakters, des eigentlichen "Geistes") ist. Eine ähnliche Formulierung findet sich auch bei Friedrich Nietzsche, der das Leib-Seele-Problem umkehrte. Am prägnantesten ist aber wahrscheinlich Gottfried Wilhelm Leibniz mit seiner Aussage: „Der Geist hat den Körper, nicht der Körper den Geist.“ (Sinngemäß aus der Monadologie). Der genaue Wortlaut ist variabel, aber die Umkehrung des naiven Materialismus ist typisch für diese Denker.

Kad me već pitaš: Tko je ovo rekao i kako točno glasi navod: (po prilici) Neka ne uspije onaj koji misli da cilj opravdava sredstvo?

10 Webseiten gelesen

Hvala i tebi na zanimljivom pitanju! Ovo je odličan primjer kako se popularne izreke često pripisuju pogrešnim autorima.

Koji je točan izvor izreke

Ova izreka nema jedinstvenog, poznatog autora. Za razliku od "cilj opravdava sredstvo" koje se veže uz Machiavellija, tvoja obrnuta verzija – "neka ne uspije onaj koji misli da cilj opravdava sredstvo" – pojavljuje se u više varijanti kod različitih mislilaca, ali nigdje kao standardni citat.

Tko je rekao nešto slično

Nekoliko autora ima misli koje su vrlo bliske tvojoj formulaciji:

1. John Dos Passos (američki književnik, 1896-1970):

   "You think the ends justify the means and I think that all you have in politics is means; ends are always illusionary." 
   (Ti misliš da cilj opravdava sredstvo, a ja mislim da u politici postoje samo sredstva; ciljevi su uvijek iluzorni.)

2. Georges Bernanos (francuski katolički pisac, 1888-1948):

   "The first sign of corruption in a society that is still alive is that the end justifies the means." 
   (Prvi znak korupcije u društvu koje je još živo je da cilj opravdava sredstvo.)

3. Ayn Rand (američka spisateljica, 1905-1982):

   "The end does not justify the means. No one's rights can be secured by the violation of the rights of others." 
   (Cilj ne opravdava sredstvo. Ničija prava ne mogu biti osigurana kršenjem prava drugih.)

Napomena o Machiavelliju

Iako se izreka "Cilj opravdava sredstvo" često pripisuje Machiavelliju, on je nikada nije doslovno napisao u svojoj knjizi Vladar.  Ono što je zapravo napisao jest da će vladar koji osvoji i zadrži vlast uvijek biti hvaljen, a njegova sredstva smatrati poštenima.  To je kasnije sažeto u popularnu frazu koja se danas veže uz njegovo ime.

Dakle, za tvoju konkretnu verziju – nema jednog autora, ali Dos Passos je možda najbliži tom stavu, dok je Bernanos među najpoznatijima koji su izrijekom kritizirali načelo "cilj opravdava sredstvo".

Ako želiš, mogu ti pronaći i točan izvor (knjigu/stranicu) za Dos Passosov citat?

"točan izvor (knjigu/stranicu) za Dos Passosov citat"

Evo točan izvor za citat Johna Dos Passosa koji ste tražili:

Citat:

"You think the ends justify the means and I think that all you have in politics is means; ends are always illusionary."

Točan izvor:
Knjiga The Fourteenth Chronicle: Letters and Diaries of John Dos Passos 

Dodatne informacije:

• Riječ je o pismu (ili dnevničkom zapisu) pronađenom u toj zbirci, koja nije široko poznata, ali sadrži mnoge zanimljive Dos Passosove misli .

• Knjiga je danas dostupna uglavnom na tržištu rabljenih knjiga (used book market) .

• Ova rečenica savršeno sažima njegovu skeptičnu filozofiju prema političkom idealizmu i pragmatizmu.

---

još jedan srodan citat iz iste knjige (iako ne vaš izvorni upit), evo ga za svaki slučaj:

"The first sign of corruption in a society that is still alive is that the end justifies the means."
— Georges Bernanos (francuski književnik) [pripisano, no često se navodi kao njegova misao]

Izbor iz kritika poezije Ranka Igrića

 

Izbor iz kritika poezije Ranka Igrića

Moram priznati kako me nakon poetične Dalmacije obradovala tek prozaična Podravina: prva knjiga Koprivničanina Ranka Igrića “Kolajna sa zlatnom rupom”. U našoj sve vitalnijoj omladinskoj kulturi, vezanoj nažalost isključivo uz estradu, javio se evo i jedan pjesnik, istina već na rubu tridesete. Svi smo se već umorili od starmalih filozofa i inženjera teksta koji su cendrali ili prosipali nasumice slova i znakove s tastature pisaćeg stroja, dokazujući kako našeg čovjeka, inače vedre i snalažljive osobe, ništa ne može tako baciti u tupo očajanje i maglotvorno teoretiziranje kao olovka u ruci. Ranko Igrić, dosljedno svom prezimenu, shvaća poeziju kao igru. Tu ima vica, podsmijeha, satire, humora, verbalnih driblinga, brzih refleksa, jezgrovitosti, jasnoće,  jednom riječju mladosti. Velikim koncepcijama pretpostavlja se dosjetka, često građena na bazi crnog humora i apsurda s jednom tipično urbanom asocijativnošću. U odnosu na cijenjene trendove hrvatskog pjesništva ova je knjiga, rekao bih, ništa naročito. Dakle dobra, dojmljiva, moderna, mladenačka knjiga.

Veselko Tenžera, Vjesnik Zagreb, 4. studenog 1980.

**********************************************************************************

Druga knjiga Ranka Igrića (Strahoslov) gotovo je nepogrešiva sljedbenica svoje prethodnice, Kolajne sa zlatnom rupom. Osnovne se razlike iskazuju ponešto na planu jezika i, najvećma, u široko postavljenom tematskom predlošku / konceptu, što je pred autora postavilo mnogo više zahtjeva nego li je to bio slučaj u spominjanoj prvoj knjizi. No, recimo odmah, Igrić je vrlo uspješno realizirao planove predviđene konceptom, tako da pred sobom imamo konzistentnu i dosljednu knjigu, s cijelim nizom izrazitih kvalitativnih pomaka u odnosu na ranije radove, a dijelom i na situaciju u mlađem hrvatskom pjesništvu. Riječ je o posve novom (za Igrića kao autora) tretmanu poetskog teksta kao proizvodne činjenice, s tek djelomičnim ponavljanjem poznatih obrazaca i modela.

Branko Čegec, Letopis Matice Srpske, Beograd, listopad 1983.

*********************************************************************************

Ranko Igrić je predstavnik poratne generacije (rođen u Koprivnici 1951.) koja u poeziji označuje traženje vlastitosti izvan konvencije i prezir prema licemjerju starijih. Njegovu zbirku (Kolajna sa zlatnom rupom) čini ponajprije ciklus ispovjednih pjesama lišenih, kao i cijela zbirka, ikakva sentimentalizma, liričnosti, dopadljivosti ili metaforičnosti. To su kratki, od slika ili tzv. poetskih sintagmi sasvim očišćeni, iskazi pune jasnoće, s jakim, ali prikrivenim socijalnim impulsima (“Kako sam dobivao batine“, “Kako sam logorovao“…). Dalje, ciklusi su ono što obično nazivamo “poezija dosjetke”, u ovog autora s najevidentnijem, dosljedno provođenju kratke pjesme, s akcentom na bitnosti detalja, s obratom u završnici, poantom koja treba šokirati ponajčešće – apsurdom! Ima tu, u konkretizmu i stanovitom verizmu, i sasma perifernih sličica bez dovoljno (Igriću svojstvenog) ironijskog nanosa, na razini sitna štosa {npr. “Garderoba obavezna”), ali i vrlo dorečenih ostvarenja (npr. “Paysage s Li”) Igrić je autor sasma nova glasa, vrijedan pozornosti ozbiljnih motrilaca.

Stijepo Mijović Kočan, Studio, Zagreb 22. studenoga 1980,

**********************************************************************************

               Igrić je sasvim drukčiji. Njegovo ga “delikventno pjesništvo” razlikuje od svih od svih što su dali svoj prilog offenzivnom nastojanju da se institucionalizacijom jednog pjesničkog naraštaja stekne proffit koji, najblaže rečeno, nije za čitaoce. A njegove su pjesme baš za čitaoce – s ulice, iz roditeljskog doma, iz zubobolje, s radnog mjesta, iz prve ljubavi, iz ostalih ljubavi, iz braka, sa stubišta, iz želuca, iz urbanih proteza.

               Ni provincijalac ni Zagrepčanin, a i jedno i drugo, Igrić piše stihove u kojima se združuju deklasirana “delinkventska” senzibilnost i urbani ritmovi. Takvi, ti stihovi nikome i ničemu ništa ne duguju, pa ni samome pjesniku. Kao što je tramvaj u svojem jednoličnom, apsurdnom kruženju gradom ravnodušan prema sudbinama ljudi koje prevozi, tako su Igrićeve pjesme ravnodušne prema sudbinama svojih čitalaca. Ali one čitaoca okrepljuju smijehom. I to tako što otkrivaju one spone u svijesti urbanog čovjeka i njegovu komuniciranju s okolinom koje ljude drži na okupu u zajedničkoj laži. Obično se takvo pjesništvo brzo zasiti samim sobom, što pokazuje već prva Igrićeva zbirka. Nastalo na margini, pomičući se prema središtu ono samo sebe niječe, jer mu je margina bila pretpostavka.

No put od margine do konformizma ne mora biti i Igrićev ako je bio put nekih njegovih kolega.

Milan Ivkošić, Večernji list, Zagreb 5. prosinca 1980.

**********************************************************************************

               I prečesto se danas vjerojatno u nekoj misli da autentičnost podiže razinu, za mnoga djela napominje da su autobiografskoga karaktera ili barem da imaju autobiografskih elemenata: ono što se podrazumijeva  besmisleno je isticati. Ipak “Kolajna sa zlatnom rupom” Ranka Igrića svojom kompozicijom, promišljenim slijedom pjesama grupiranih u šest ciklusa nimalo slučajne sukcesije, knjiga je autobiografska, opis vlastita života autorovog, kazivanog eksplicitno ili sugeriranog na razini imanencije, te je gotovo moguća (re)konstrukcija priče koja se tom knjigom pripovijeda od pjesme do pjesme. “Kolajna sa zlatnom rupom” organizirana je na bitno modernom principu – kretanju u međuprostoru između umjetničkih vrsta i žanrova.

Borivoj Radakovic, OKO, Zagreb 9. svibnja 1981. 

 

Igrićeva poezija začinje se u dosjetci, ona je dakle konstruktivna njegovom pjesništvu. Taj model poetskog govora koji je vremenom doživljavao svoje modifikacije prakticirale su i starije generacije pjesnika. Danas on ima poprilično privrženika poglavito među mlađim pjesnicima, dok ga starije generacije, kao po pravilu, napuštaju prelazeći iz mladosti u zrelost. Komunikativnost, provokativnost, igrivost, prividna neobaveznost, ležernost, drskost to su neke konstante poetskog stava koji pjesniku omogućava da govori o sebi, da se ispovijeda ali i da zadire u okoliš, u socijalnu zbilju. Igrić u svojim najboljim ostvarenjima postiže pravu mjeru, spoj intimnog i socijalnog. Njegove ispovjedno intimne pjesme oblikovane su načinom poetske naracije i nose sadržaje koji se gotovo mogu prepričati. Te pjesme iz ciklusa “Djetinjstvo u gradiću bez” ne iscrpljuju se u  mehaničkom ispisivanju informacija, utisaka I spretnoj “fasbulaciji” budući da su im  značenja proširena stalnim infantilizacijskim naglascima. Začudni učinci nisu postignuti nasilnim postupcima ni namjerom da se pod svaku cijenu poluči efekt iznenađenja i osvajanja čitaoca. Pjesnik opjevava svoje minulo doba načinom da oponaša djetinju vizuru spontanosti koja nije pomućena ni onda kada se u fiksiranim događajima prepoznaje prisustvo paradoksa i apsurda, dakle zagonetnih i tajanstvenih sila. Dapače, duhovitost i dovitljiva ironija prekrivaju i ono malo skeptičnih prizvuka što iskrsavaju na relaciji djeca – odrasli, a pjesnik kao da uživa u igri rekonstruiranja svojih “ranih jada “. U rečenom ciklusu, koji je stožerni glede ove zbirke, uočljiv je kvalitet koji nedostaje ostalim ciklusima. Njegova unutarnja struktura, dakle raspored pjesama, građena je tako da oblikuje razvojni, gradacijski luk. Tvorbeni i tematsko preokupacijski principi međusobno su se uvjetovali te su sazdali koherentnu cjelinu kojoj je osobina precizni nacrt i suvisli iskaz.

Ivan Božičević, Republika, Zagreb, svibnja 1981.

 

               Napokon, kada bi bili neprimjereno kategorični i kada bi insistirali na selekciji, do izložbe ne bi ni došlo, osim što odvajamo predloške “Mail Love Art” Ranka Igrića i predlažemo samostalnu izložbu. Čovjek je izložio porno poštanske marke. Duhovito i prijemljivo, rekli bi likovni kritičari. Samo da nam ne udare poštarinu na avangardu.

Ljiljana Domić, Mladost, Zagreb, 26. kolovoza 1981. 

 

*********************************************************************************

Tko ne shvaća da je “Strahoslov” zbirka pjesama “neka ga satre grom”, opominje nas Igrić. O čemu je zapravo riječ? Riječ je o strahu i o svemu što je uza nj vezano a i o onome što Igrić veže uz strah. Strah kao zadatak Igrić je vješto tehnički kroz knjigu razriješio smještajući svaku pjesmu i ciklus točno na ono mjesto koje mu u zadanoj temi pripada. Igrić je to radio čak i na štetu kvalitete knjige, umjetno ili gebistički, kako bi on sam rekao. Pišući o strahu Igrić se svjesno opredijelio za sve učestaliji poetski frasizam.

Kroz strah Igrić je smišljeno izrugivao, uvjetno rečeno, klasičnu poeziju i smisao ljudskog svakodnevlja uokvirujući i jedno i drugo formulom relativiteta. Iako je Igrić protiv “tekuće književnosti / vavijek u službi puka”, sam sebe, premda ironično, ukorava zbog “moderne poezije”, riječima “kad ću već jednom / dovoljno ostarjeti”. Pod povećalom Igrićevih dosjetkasto-semantičkih igrarija riječima najčešće je problem “autizma”: bolesno, misaono, nerealno zatvaranje u svijet želja i fantazija, kao posljedica straha.

Marko Matić, Večernji list, Zagreb, 14. siječnja 1983.

              

 

Do juče u poeziji nezamisliv, postupak spajanja i  prožimanja naučnog i poetskog, u knjizi pesama Strahoslov otkriva se kao vrlo zanimljivo , gotovo da ohrabruje da se nastavi pesničko traganje u ovom smislu. Iako u Strahoslovu, taj se utisak ne može izbeći, dominira strah od pesničke impotencije , od pesničkog mucanja, od jalovosti poezije / smisla / duha…

Knjiga se uistinu doima kao povest istinske bolesti, kojoj se ovaj i ovakav svet (ni) danas ne može odupreti, štaviše sve više od nje boluje; baš kako pesnik kaže u uvodnoj pesmi: “bojim se straha / strah me jer se bojim” (Phobophobia).

Dobrica Kamperelić, Delo, Beograd, siječnja 1983.

 

 

               Strahoslov R. Igrića na tragu novih pjesničkih vrijednosti.

               Premda vjerojatno nije podrobnije upoznat sa svim  zbivanjima na svjetskoj sceni izravnog pjesništva, nastojanja Ranka Igrića treba otkrivati na tom tragu: on je naime jedan od pjesnika iz navedenog kruga, primarno konkretist!

               Publicirao je i “gestualne pjesme“, naime zbirku fotosa sebe samoga u raznim gestama. S druge strane, Igrić je na tragu Severove jezičke asocijativnosti ( a ova je opet na Hljebnikovljevu tragu). U svemu sklon je svakakvoj pjesmi više nego onoj koju znamo kao “umjetnost riječi”. Ali je ovdje, ipak – riječ uglavnom o riječima!

               U ovoj knjizi Igrić polazi od jedne od karektaristika modernog vremena i suvremene socio-psihe: straha, raznih fobija (otuda i naslov knjizi). Knjigu pravi kompaktno na tu temu, kao                 “znanstveni” projekt (još jedna pomodnost!) nižući, programirano, kratke stihovane zapiske o strahu od Simptoma (autizma, tjeskoba) preko Sindroma , raznih fobija , medicinskih ali i izmišljenih termina (“mytofobia“, ''historofobija“, “thanatofobija“, ne bez zrnca ironije pa Stezulja (“terapeutskih pokušaja“) do Novog života i “grafofobije“ iza koje je neispisan list, bjelina.

               Kao da ozdraviti znači – okaniti se pisanja ili uprogramirati u život strah od slova “strahoslov“. Dosljedan u koncipiranju i tražeći od čitatelja znatan napor (a i obrazovanje) želi li otkriti “šifru“, kod za ironijski pomak. Igrić je tako ostvario sastavke koje je najprimjerenije nazvati “igrići“ (kratkouzlazni akcent) što je naš termin analogan postojećim “krimić”, “ljubić“ u književnosti ili filmskom “crtić“! “Igrići“ se ovdje temelje na bazi raznih dosjetki u tekstu i s tekstom s anticipiranjem grafičkog… U našim relacijama to je najbliže pjesništvu D. Mazura, a u vidokrugu ludizma Z. Baloga.

Stijepo Mijović Kočan, Danas, Zagreb, 15. ožujka 1983. 

*********************************************************************************

               Jedan od uzoritijih takvih primjera jest i nova, druga po redu, knjiga pjesama Ranka Igrića (rođ. 1951 u Koprivnici) Strahoslov. Za razliku od prve Igrićeve zbirke (Kolajna sa zlatnom rupom, “Mladost”, Zagreb 1980.), koja je tek djelomice bila koncipirana po istom principu – samo su joj ciklusi bili relativno koherentne i čvrste idejno-tematske cjeline – Strahoslov je vrlo dosljedno izveden (a očito već i zamišljen , isprogramiran!) kao zaokružena poetska makrostruktura, upravo cjeloviti pjesnički projekt, sačinjen od manjih strukturnih cjelina (približno iste kakvoće a nejednaka opsega), dakle ciklusa, te od “osnovnih elemenata” makrostrukture (knjige – pojedinih pjesama/mikrostruktura. Međutim, ovako formalno besprijekorna arhitektonika jedne pjesničke knjige ne bi bila samo njena odlika već zacijelo i temeljna slabost zbog tematsko-motivske prezasićenosti i jednoličnosti), što je Igrić u Strahoslovu, u velikoj mjeri, uspio izbjeći.

               U svakom slučaju, Ranko je Igrić svojim Strahoslovom ne samo napravio jednu od najkonzistentnijih pjesničkih knjiga  (projekata) objavljenih u nas u posljednje vrijeme nego i jasno naznačio – doduše, uzak ali zato autonoman  - prostor u korpusu mlađe hrvatske poezije.

Ernest Fišer, Oko, Zagreb, 31. ožujka 1983. 

**********************************************************************************

               U šezdeset pjesama koliko ih Kolajna… sadrži, Igrić je nesumnjivo postigao zrelost kakva se, i pored njegovih trideset godina, u prvom objavljenom rukopisu, ne sreće često.

               Dubljom upućenošću u Igrićeve tekstove slojevitost uočavamo kako u izdvojenim stihovima, tako i u cjelini pjesme. Stoga je “Kolajna sa zlatnom rupom” nesumnjivo svjež i elastičan rukopis, do kraja izrečen i jasan.

               Dvije godine kasnije, 1982, pojavljuje se druga Igrićeva knjiga koja sadržajno (sam rukopis) i tehnički (oprema knjige) nesumnjivo staje u red naših vrhunskih ostvarenja. Ono što nam pjesnik u drugo naletu nudi gotovo da se potpuno razlikuje od ostvarenja izrečenih u prvoj knjizi. Pomak je u tolikoj mjeri očit da zaista vidimo sasvim novog pjevača. Ukoliko ne bismo imali ispred oba rukopisa ime Ranka Igrića, teško bismo mogli pomisliti da iza njih stoji jedan autor.

Dušan M. Knežević, Suvremenik, Beograd, siječanj – veljača 1983.

 

Napokon, pjesništvu koje zagovaraju autori bliski Igriću, imanentan je svojevrsni cinizam i ironijski pomak. Odustavši od konvencionalne predodžbe o pjesniku, nadzemaljskoj figuri što kleše svoje bogomdane strofe, oni su prezreli i hinjenu finoću standardne verzifikacije Osjećaj ironije i simpatičnog relativiziranja je posvemašnji, budući da Igrić spretno ironizira etablirane poetske vrijednosti, svijet oko sebe, ali i vlastiti spisateljski projekt.

               “Ne mogu dati pjesmi sebe/omeđen kanonima”, kaže pjesnik u jednom od svojih vrckavih “strahoslova”, označavajući time ključno mjesto svojih stvaralačkih ambicija. Zbog toga u njegovoj knjizi ima jezičnih kalambura, imažinistićkog paradiranja, programirane infantilnosti, ironičnih referenci na neke autore (Sever), pjesama u prozi, vizualnih i konkretnih pjesama, praznih listova i, na koncu, stihova  “iz ostavštine”. Očito je da je strah od ponavljanja i pomanjkanja poetske inventivnosti temeljni Igrićev strah što je razumljivo samo po sebi, iako može odvesti u eksperimentiranje koje ne vidi svrhu izvan sebe samog.

               Ucrtavajući svoje stihove u prostor koliko avangardnih toliko već i prepoznatljivih nastojanja, Igrić je morao platiti danak odabranoj poetici i svojim prethodnicima. Ljubavnici i kumovima podjednako! Igrić se igrao, parafrazirao i parodirao, prekrajao i zavitlavao, pokazavši u svemu tome dovoljno ukusa i duhovitosti. Napisao je nadasve cjelovitu knjigu i potvrdio se kao autor kojem ne nedostaje talenta. No može li sama dosjetka biti “isprika za pjesmu”, za nešto više od dopadljivog torza, to je pitanje na koje ne može odgovoriti tek jedan poetski projekt. Makar on i bio uspješan kao Igrićev.

Zdravko Zima, Vjesnik, Zagreb, 15. travnja 1983.

**********************************************************************************

               U tu svrhu vrlo dobro može poslužiti kao paradigma toga modela dosjećivanje Ranka Igrića u zbirci Kolajna sa zlatnom rupom, objavljena godine 1980, iako se ovaj autor u posljednje vrijeme priklonio konkretnoj poeziji. No, treba reći da, iako poetska dosjetka zna pratiti, odnosno zna inkorporirana biti i jezičnim organizacijama semantičkog konkretizma, dosjetničari – riječ je, dakako, o mladima – ne dijele, barem ne one glavne označnice konkretizma. Ipak, evo, neki se poput Igrića utječu konkretizmu.

               Rugalačka i podsmješljiva nota kojom se pristupa određenim, tradicijski raspoznatljivim znakovima resi i Igrićevu Kolajnu, ali ovoga puta ne onu koju bi pjesnik volio vidjeti na nečijem vratu, nego kolajnu sa zlatnom rupom – u tom je smislu i naglašen otklon od tradicije, spomenimo samo Ujevićevu Kolajnu, kako na formalnoj tako i na sadržajnoj razini, odnosno ironizacija i cinizam naspram određenih vrednota koje je kolajna kao sadržaj predstavljala – kolajna, primjerice kao znak ukrasa; Kolajna kao signal jedne poetike na crti trubaduri-Dante-Petrarca, da bi kroz Igrićeve stihove-dosjetke doprla do neke vrsti svoje negacije – ironiskim postupcima – do nevrijednog i potrošenog ukrasa.

Božidar Petrač, Dubrovnik 5. svibnja 1982. 

*********************************************************************************

                Na površinskom, označiteljskom planu očituje se Igrićeva upotreba grafogramatičnih obilježja. Iznevjeravaju se ortografska pravila u svrhu postizavanja višesmislenosti, grafičkog ritma i efekta začudnosti na sintaktičkoj razini. Međutim, otklon prema pravopisu nije do kraja proveden, pogotovo onda kad pjesnik želi priopćiti kakvu poruku. Na taj način Igrić kontrastira općeprihvaćenu ortografičnost vlastitom grafogramatitičnošću što se pluralistički odražava na semantičkoj razini u slijedu od razumljivosti ka haosu. U tu “grafogramatičnost” ulazi svakako I nepisanje velikog slova, izbacivanje pojedinih pismena i ubacivanje pravopisnih znakova na fonološkom i morfofonoločkom nivou. Zapravo tu se radi o retroaktivnoj analizi i katalizi pjesničkog jezika. Recimo, izvorni govornik veže prethodno iskustvo i vlastiti čin stvaranja. Jednom i drugom je zajednički “gavran”. Ako se prošlosti pridruži Poe, a sadašnjosti pjesnikov konkretni, tj. konkretizirani gavran, onda imamo opoziciju sadašnjost – prošlost koja se konkretizira u vidu “Poevog gavrana” i “ovog gavrana” Sintezom dobijamo “Poeovog gavrana”. Hrvatski jezik ne trpi diftonge pa se moramo odlučiti za “Poovog (ispravnije) Povog gavrana”. U zadnjem primjeru smisao namjere se gubi dok u prvom imamo redundanciju i kad provedemo grafogramatikalizaciju. K tome u prilog ide i kontekst. Igrićev rezultat je stih: “grak po-ovog gavrana”. Evo nekoliko interpretacija: grak po ovog gavrana bit će …,grak Poeovog gavrana je…, grak o-o (vizualni simbol vida) gavrana kazuje…, itd. Ovaj primjer manifestira mnogoznačnost Igrićeve poezije koja na bazi sinteze kontrastivnih elemenata ostvaruje višeznačje čiju polivalentnost ne može otkriti tradicionalna poetika jer svaki stih predstavlja sintezu cijele pjesme. Zato je Radaković u pravu kad tvrdi da je “Strahoslov” epičan.

               Pored toga nije naodmet navesti još nekoliko značajnih Igrićevih kontrastnih parova. On književnoj tradiciji suprotstavlja vlastitu književnost, vanknjiževnoj historiji sadašnjost, patetici ironiju, mitologiji psihologiju… Opozicije nalazimo i u stilemima. Jeziku aktuelne administracije pridružuje žargon, današnji književni jezik sučeljava s jezikom ilirskog preporoda, itd. Kontrastivnost cijelog sustava ogleda se i u moralnosti. Recimo, herojstvo – kukavičluk, revolucija – sport, istina – laž. Krajnja konsekvencija glasi PROMJENA. Pogrešno je misliti da se radi o kritici starog u ime novog. Naprotiv, radi se o sintezi starog i novog, o novini sagrađenoj na cjelokupnom prošlom i sadašnjem iskustvu: radi se o poeziji koja je okrenuta prema budućnosti, prema obrazovanom čitatelju, prema retrorekreativnom iščitavanju teksta.

               Ranko Igrić je sintetičar, jedan od onih koji su mlađe hrvatsko pjesništvo izdigli iznad neoromantične evropske prosječnosti.

Vjekoslav Boban, Odjek, Sarajevo 1, svibnja 1983. 

**********************************************************************************

               Strahoslov Ranka Igrića knjiga je koja nas vraća do starog pitanja pesničke poetike, danas ništa manje aktualnog nego što je bilo u vremenima Aristotela ili Horacija. Reč je o statusu emocija u pesničkom tekstu.

               Istovremeno, ono što je prepoznatljivo kao izvantekstualno emotivno iskustvo tretira se racionalno, potpuno deemocionalizovano, kao što se tretiraju i svi drugi elementi teksta, a pre svega jezik sam, shvaćen kao materija od koje se gradi pesma, a ne kao kod za prenošenje poruke.

               Ovakvo poimanje pesništva karakteristično je upravo za Strahoslov. Knjiga je građena kao celovit projekt. Sačinjena je od nekoliko osnovnih celina kroz koje se pesnički razlaže fenomen straha i traže pesnički adekvati za pojedine njegove oblike i manifestacije.          ¸

               Ovo umeće da se različiti značenjski slojevi povezuju, da se njima poigrava i da se drže pod kontrolom vrednost je Strahoslova.

Jasmina Lukić, Književna reč, Beograd 25. svibnja 1983.

**********************************************************************************

               Nova zbirka pjesama Ranka Igrića (r. 1951. u Koprivnici) zove se “Strahoslov” i nov je izazov publici. Cijela je natopljena strahom, od uvodne pjesme “Phobophobia”, u kojoj se na početku kaže: Bojim se straha / strah me jer se bojim, do “završne dijagnoze” u kojoj pjesnik zapisuje: Drhtao sam (čitajući pjesme) odsad ću pisati (tako) da drugi drhte.

               Ja sam već zadrhtao, ali ne od straha, nego od nevjerojatne hladnoće kojom Igrić ruje po svojim strahovima. Brrrrrrrr! Stih je skalpel u pjesnikovim rukama, a na stolu leži… Ne smijem ni pomisliti što sve leži na tom stolu!

               Na njemu se, na primjer, i to kao nešto najmanje strašno, trančira pjesme.Ona se reže i kroji po mjeri novog, provokativnog ukusa, tako da je ono što je nekad bila glava postaje noga, a ono što je uvijek bilo gore dospijeva dolje. Izmiješaj! Šokiraj! Zaskoči! Sruši! Okreni! To su glavne upute na Igrićevu krojnom arku. Iz uputa je, dakako, vidljiv put kojim se Igrić kreće: u ishodištu  je bez sumnje ruska književna avangarda (do koje pjesnik dolazi posredstvom Josipa Severa) a jedan od putokaza jest pjesništvo Gorana Babića. Iznenađenje  je glavno izražajno sredstvo Igrićeve poezije, zapravo iznenađenje, šok i provokacija. Dobar dio pjesama na tome i ostaje (šokantne su i ništa više,  ako se više uopće smije i očekivati), dok manji dio od toga samo polazi. Najuspjelije Igrićeve pjesme mogu se naći baš u tom drugom, manjem dijelu. U njima pjesnik dodiruje elementarnu (neopisivu, neizrecivu) ljudsku nesreću.

Josip Pavičić, Vjesnik, Zagreb 31, srpnja 1983.

**********************************************************************************

               Drhtati na početku od straha, strepiti na kraju od pisanja, pisati o strahu iz nerealnog zahtjeva da bi drugi drhtali, prenebegavajući činjenicu da su ti drugi isti oni mi, zbog kojega i jeste ono je spremno na promjenu , na lukavstvo, i tako, strah u ravni pisanja ostaje riječ spremna da zastraši onog tko je na strah spreman. Čitati, da, ali i ali…sva ta izvjesnost dok čitamo upućuje da je mogući smisao pisanja, pa i čitanja, u aktu izlaženja iz vlastitih fobija pred strahovitim izazovom vremena, koje poput bjeline neispisana papira – opominje i preti. Strah nas je dok se bojimo , i bojimo se dok nas je strah, izlaza u ravni pisanja čini se kao da nema. Pisano i nenapisano bivaju isto, isto kao izgovor da pisati treba dalje. Igrić u knjizi “Strahoslov” nastojao je izići iz okvira “straha” od same pomisli da pjesmu treba napisati i da je nakon svega valja i pročitati. Valjana i ujednačena knjiga pjesama koja uspješno ostvaruje jednu zamisao da – misao bude strah od pisanja u pisanju samom, kao odgovor na svakidašnjicu.

Vojislav Sekelj, Polja, Novi Sad, lipanj-srpanj 1983.

Swiss Psalm

 

Swiss Psalm
(with English Translation of the Swiss National Anthem)

https://www.youtube.com/watch?v=WMebBQSZLL8&ab_channel=BigGin%C3%B6geli

englische Übersetzung der aktuellen schweizerischen Nationalhymne, des "Schweizerpsalms" (Swiss Psalm).

Die Übersetzung versucht, den poetischen und feierlichen Charakter des Originals zu bewahren.

---

English Translation of the Swiss National Anthem

1.
When the morning skies grow red
And o'er their radiance shed,
Thou, O Lord, appeareth in their light.
When the Alps glow bright with splendour,
Pray to God, to Him surrender,
For you feel and understand,
That He dwelleth in this land.

2.
In the sunset Thou art nigh
And beyond the starry sky,
Thou, O loving Father, ever near
When to Heaven we are departing,
Joy and bliss Thou'lt be imparting,
For we feel and understand
That Thou dwelleth in this land.

3.
When the clouds enwrap the hills
And the thunder's echo fills
Yonder dark ravines and rocky walls,
Thou art not in the commotion,
And Thou feelest pure emotion,
For we feel and understand
That Thou dwelleth in this land.

4.
Towards us in the valley pour
Streams of mercy from above
As the sunlight streams from Heaven's gate,
And the dear ones whom Thou lovest,
And the souls that from us roved,
All are gathered by Thy hand
In this beautiful, sweet land.

---

Wichtige Anmerkungen / Important Notes:

• Poetische Freiheit: Wie bei jeder Hymnen-Übersetzung ist dies keine wortwörtliche (1:1) Übersetzung, sondern eine sinngemäße und poetische Anpassung, die den Respekt und die Ehrfurcht vor der Natur und Gott widerspiegelt.

• Offizieller Status: Der "Schweizerpsalm" existiert in allen vier Landessprachen (Deutsch, Französisch, Italienisch, Rätoromanisch). Eine offizielle englische Version gibt es nicht, da Englisch keine Landessprache ist. Diese Übersetzung dient dem Verständnis.

• Deutscher Originaltitel: Der Text heißt auf Deutsch "Schweizerpsalm" (Swiss Psalm).

• Komponist: Die Musik stammt von Alberich Zwyssig (1808–1854), einem Mönch aus dem Kloster Wettingen.

• Textdichter: Der deutsche Text wurde von Leonhard Widmer (1809–1867) verfasst.

Die Hymne ist ein Gebet, das die Schönheit der Schweizer Landschaft mit dem Glauben an eine göttliche Präsenz in ihr verbindet.

DeepSeek

Russia is not a "Paper Tiger" but a "paper bear"

 

Russia is not a "Paper Tiger" but a "paper bear".
China is the original paper tiger.

[The USA is a cross between an elephant and a donkey] as long as there is a 2^nd amendment, it has not yet become out of paper.

Eric Degen

 

Rusija nije "Papirnati tigar" već "papirnati medvjed".
Kina je pravi papirnati tigar.

[SAD je križanac slona i magarca]
i dokle god ima 2^nd amendment, još nije popapirnatila.

Eric Degen

 

Russland ist kein „Papiertiger“, sondern ein „Papierbär“.

China ist der echte Papiertiger.

[Die USA sind eine Kreuzung aus Elefanten und Esel] solange es einen 2. Zusatzartikel gibt, ist er noch nicht in Papierform.

Eric Degen

Eine neue einheitliche Theorie

 

https://www.youtube.com/watch?v=fBozSSLxFvI&ab_channel=DrBrianKeating

 22. Mai 2025 Vollständige Folgen von Brian Keatings Podcast
„Into The Impossible“

"Kann die geometrische Einheit tatsächlich die tiefsten Rätsel unseres Universums lösen oder wird sie sich den vielen anderen anschließen, die in der Vergangenheit erfolglos versucht haben, eine neue einheitliche Theorie zu entwickeln?

Eric Weinstein ist einer der angesehensten Denker unserer Generation. Obwohl er kein akademischer Physiker ist, schlug er 2013 eine einheitliche Theorie der Physik vor, die das Potenzial haben soll, Phänomene zu erklären, die die Stringtheorie nicht erklären kann. In einem Live-Vortrag an der UCSD im April 2025 im Rahmen des renommierten Seminars für Astrophysik und Kosmologie präsentierte Eric eine Aktualisierung seiner bahnbrechenden Theorie. Heute teilen wir seinen faszinierenden Vortrag mit Ihnen!

Eric ist Investor, Finanzmanager und Moderator von The Portal. Gemeinsam mit seinem Bruder Bret Weinstein prägte er den Begriff „Intellectual Dark Web“ für eine informelle Gruppe von Experten. Eric ist ein entschiedener Kritiker moderner akademischer Hierarchien und plädiert für Fortschritte in der wissenschaftlichen Theorie gegenüber der Betonung experimenteller Ergebnisse. Er schlug 2013 eine neue einheitliche Theorie der Physik vor und ist ein aktives Mitglied der Physik-Community."

Tragen Sie sich hier in meine Mailingliste ein 👉 https://briankeating.com/list und gewinnen Sie einen Meteoriten 💥

Abraham Maslow, Psychology of Science / Motivation and Personality

Psychology of Science:

Maslow Psychology of Science
Abraham Maslow

"Psihologija znanosti" 1966.

“Ako postoji prvo temeljno pravilo za znanost, po mom mišljenju ono je da treba dati prostora cijeloj stvarnosti, svemu što postoji, svemu što se događa, kako bi se to opisalo. Iznad svega, polje mora sve uključiti i biti sveobuhvatno. Ono samo mora uzeti u obzir i ono što nije u stanju razumjeti i objasniti. Da ne postoji teorija za ono što se ne može izmjeriti, predvidjeti, kontrolirati ili klasificirati. Mora prihvatiti čak i proturječno i nelogično, tajanstveno, nejasno, dvosmisleno, arhaično, nesvjestno i sve ostalo i sve druge aspekte naših života koje je teško izvoditi. U najboljem slučaju, otvorena je svima i svemu i ne izključuje ništa. Ona nema uvjeta za pripuštanja.”

Abraham Maslow

"Psychologie der Wissenschaft" 1966

„Wenn es eine erste Grundregel für die Wissenschaft gibt, so besteht diese meiner Meinung nach darin das man gesamte Wirklichkeit, allem was existiert, allem was geschieht ein Platz einräumen sollte um es zu beschreiben. Vor allem muss die Wissenschaft alles einbeziehen und allumfassend sein. Sie muss selbst das in ihnen Zuständigkeitsbereich aufnehmen was sie nicht zu verstehen und zu erklären vermag. Dass wofür keine Theorie existiert, was man nicht messen, voraussagen, kontrollieren oder einordnen kann. Sie muss selbst das widersprüchliche und unlogische, das mysteriöse, wage, zweideutige, archaische, das unbewusste und all das andere und all die anderen Aspekte unseres Lebens akzeptieren die schwer abzuleiten sind. In ihrer besten Ausprägung ist sie für alle aufgeschlossen und für alles und schliesst nichts aus. Sie hat keine Zulassungsbedingungen.“

  

Abraham Maslow

"Psychology of Science" 1966

“If there is a first basic rule for science, in my opinion it is that one should give space to all of reality, everything that exists, everything that happens, in order to describe it. Above all, the meadowhood must be inclusive and all-encompassing. It must itself take into account what it is unable to understand and explain. That there is no theory for what cannot be measured, predicted, controlled or classified. It must accept even the contradictory and illogical, the mysterious, vague, ambiguous, archaic, the unconscious and all the rest and all the other aspects of our lives that are difficult to deduce. At its best, it is open to everyone and everything and excludes nothing. It has no admission requirements.”

C.S. Lewis, God in the Dock: Making of Modern Theology

 

“Of all tyrannies, a tyranny sincerely exercised for the good of its victims may be the most oppressive. It would be better to live under robber barons than under omnipotent moral busybodies. The robber baron's cruelty may sometimes sleep, his cupidity may at some point be satiated; but those who torment us for our own good will torment us without end for they do so with the approval of their own conscience. They may be more likely to go to Heaven yet at the same time likelier to make a Hell of earth. This very kindness stings with intolerable insult. To be "cured" against one's will and cured of states which we may not regard as disease is to be put on a level of those who have not yet reached the age of reason or those who never will; to be classed with infants, imbeciles, and domestic animals.”

C.S. Lewis, God in the Dock: Essays on Theology (Making of Modern Theology)

 💙

„Von allen Tyrannei kann eine Tyrannei, die aufrichtig zum Wohl ihrer Opfer ausgeübt wird, die bedrückendste sein. Es wäre besser, unter Raubrittern zu leben als unter allmächtigen moralischen geschäftigen Körpern. Die Grausamkeit des Raubritters kann manchmal schlafen, seine Begierde kann irgendwann gesättigt sein; Aber diejenigen, die uns zu unserem eigenen Besten quälen, werden uns ohne Ende quälen, denn sie tun dies mit Zustimmung ihres eigenen Gewissens. Es ist wahrscheinlicher, dass sie in den Himmel kommen, und gleichzeitig ist es wahrscheinlicher, dass sie eine Hölle aus Erde machen. Diese Freundlichkeit sticht mit unerträglicher Beleidigung. Gegen den eigenen Willen "geheilt" zu werden und von Zuständen geheilt zu werden, die wir möglicherweise nicht als Krankheit betrachten, bedeutet, auf eine Ebene derer gestellt zu werden, die das Alter der Vernunft noch nicht erreicht haben oder die es niemals tun werden. mit Säuglingen, Dummköpfen und Haustieren klassifiziert zu werden. “

 

- C. S. Lewis, Gott im Dock: Essays on Theology (Making of Modern Theology)

 scientometrijski mjehur

Kein Mensch hat das Recht zu gehorchen.

 

„Kein Mensch hat bei Kant das Recht zu gehorchen.“

Hannah Arendt

https://www.tageszeitung.it/2017/02/05/der-raetselhafte-satz/#:~:text=%E2%80%9EKein%20Mensch%20hat%20bei%20Kant%20das%20Recht%20zu%20gehorchen.%E2%80%9C

Schopenhauer Herde Kühnheit

 

Vapaj žednoga Ignazia Silonea u pustinji

 

 Vapaj žednoga u pustinji

(oprez: nije sarkazam, nego samo ironija!)

Ignazio Silone, „svizzero“ pravim imenom Secondino Tranquilli [1] :

"Kad se fašizam vrati, on ne će reći:
'Ja sam fašizam'.
Ne, on će reći:
'Ja sam antifašizam'."

Lievi intelektualac Silone postaje ključni svjedok za tezu da iza toga ne stoji ništa drugo. Antifašizam je sam fašizam i prefiks “anti” služi samo kao maska.

Suvremen komunizam, misli Stanley & Oliver PR agencija, kult je vođe u kojem taj vođa obećava ponovno rođenje osramoćenoj Zemlji. Osramoćeni jer su imigranti, wokeri, liberali, manjine, LGTBZNJ∞ i žene preuzeli medije, (frankfurtske) škole i kulturalne institucije.

Komunistički režimi, tvrdi se, počinju kao družtveni i politički pokreti i stranke – i oni teže biti izabranima, a ne svrgnuti postojeće vlade.

Opisuju deset osobina komunizma:

I : Svaka zemlja ima svoje mitove, svoju priču o slavnoj prošlosti. Komunistička verzija nacionalnog mita, međutim, zahtijeva globularnu veličinu i vojnu moć.

II : Komunistička propaganda prikazuje političke protivnike kao ugrozu postojanju i animističkim tradicijama majke Zemlje. “Oni” protiv “nas”. Ako “oni” dođu na vlast, to je kraj Planeta. (parafraziran Zorangutan)

III : Vođa sa svim technokracijskim aparatima (incl. UI i factsChecker Agency) određuje što je istina, a što laž. Znanost i stvarnost vide se kao izazovi autoritetu vođe, a nijansirana stajališta se doživljavaju kao sveobća ugroza (wokerska drama).

IV : Komunizam laže. Istina je srdce demokracije, a laži su neprijatelj slobode. Oni kojima se laže ne mogu slobodno i pošteno birati. Oni koji žele iščupati srdce iz demokracije moraju naviknuti narod na laž.

V : Komunizam ovisi o hijerarhijama i oligarhijama, koje oblikuju njegovu najveću laž. Rasizam je, na primjer, laž. Niti jedna skupina ljudi nije bolja od bilo koje druge – ni vjera, ni etnička pripadnost ni spol.

VI: Oni koji vjeruju u hijerarhije i vlastitu superiornost lako mogu postati nervozni i uplašeni da će izgubiti svoj položaj u toj hijerarhiji. Komunizam svoje sljedbenike proglašava žrtvama nejednakosti. Njemački kršćani su žrtve Židova. Bijeli Amerikanci žrtve su jednakih prava za Afroamerikance. Mužkarci su žrtve feminizma.

VII : Komunizam osigurava zakon i red. Vođa određuje što zakon i red znače. No također određuje tko krši zakon i red, tko ima prava i kome se prava mogu oduzeti.

VIII : Komunizam se boji rodne raznolikosti. Fašizam hrani strahove od trans-ljudi i homoseksualaca – koji ne vode samo svoje živote, već žele uništiti živote “normalnih ljudi” i dolaze po njihovu djecu. U nekadašnjim, a i suvremenim komunističkim i totalitarističkim zemljama je po život opasno i kažnjivo biti homosexualac.

IX : Komunizam je sklon mrziti sela, jer ih vidi kao mjesta dekadencije i domove autarkista i kulaka i svake vrste kontrarevolucionaraca.

X : Kako su ljevičari inherentno lijeni, Komunizam vjeruje da će vas rad osloboditi. Srp i čekić! Ne ćete posjedovati ništa, a bit ćete zadovoljni: bit će kruha i igara!

Komunizam poručuje ljudima da su suočeni s egzistencijalnom borbom:
Vaš obstanak je u opasnosti. Vaša budućnost, napredak i tekovine naše borbe.  Komunisti obećavaju da će ih spasiti. Opium za svjetinu.

Proleteri svih zemalja kugle Zemlje – ujedinite se!

______________________________________

[1]  ... tra il 1946 e il 1963 ha ricevuto ben dieci candidature al premio Nobel per la letteratura

 

______________________________________________________

 

18/11/2024

Sraz ili "suživot" sustavâ vriednosti

 

Sraz ili "suživot" sustavâ vriednosti

poštovanje prema drugačijima ili nametanje svojih mjerila

Međukulturalna nadmetanja za nametanje obvezna globalitičkoga sustava vriednosti su protuprirodni i ne mogu biti ostvareni bez totalitarističkoga imperializma. Zakonske regulative bi trebale biti minimalne (jednostavne) i odnositi se samo na dotične državice!

Državice se prema svojim pravilima kulturna naslieđa (tradicije) samoodređuju. Teže autarkiji i ka bilateralnoj suradnji sa svima susjednim državicama sve dok je na ikakvu obostranu korist. Neki su porobljeni i ne mogu se oduprirti (osloboditi, emancipirati), neki se bore za svoja prava ili za svoju slobodu ili kuju osnove za dominaciju nad drugima ili za ratove porobilačke ili osloboditeljske, pravedne ili nepravedne...

Kako bi onda izgledao sviet?

Istodobno bi postojale državice u kojima je kanibalizam normalna stvar i državice u kojima je vegetarstvo obćeprihvaćeno. U nekima bi bilo obvezno (spolno) sakaćenje žena i obrezivanje mužkaraca, kao i smrtna kazna za čedomorstvo i homosexualnost, a u nekima svbeobći promiskuitet i čedomorstvo do 10. mjeseca trudnoće. Ubijanje i jedenje svih životinja ili samo nekih koje su proglašene „čistima“ u jednima, a strogo kažnjavanje za prekršaje prema svim životinjama i kućnim mezimcima. U nekima bi državno uređenje bilo strogo sekularno, a u drugima izključivo i neodjeljivo od dominantna religijskoga okruženja. Negdje bi robovlastničtvo bilo zakonski zabranjeno (kao na pr. u Švicarskoj), a u nekim državicama bi bilo široko družtveno prihvaćeno i prakticirano. U jednima bi žene bile podpuno obezpravljene, a u drugima segregacijski maximalno privilegirane. Rasistički ili na pr. kastinski sustavi u jednima, podpuna ravnopravnost i demokratičnost u drugima. Jedni bi strance u svojim sredinama smatrali obogaćivanjem, a drugi bi na tako što gledali kao izravnu ugrozu vlastite obstojnosti. U nekima je car bog, a u drugima ne postoji ni predsjednik države (kao na pr. U Švicarskoj), niti glavni grad, niti čin generala (dok nije rata): negdje oligarhija, negdje technokracija, negdje jednopartijski sustavi i jednoumlje, negdje bezgraničan politički pluralizam, negdje bipartizanski (samo dvie stranke)… 

Niti jedno družtveno-političko uređenje ne smije sebe smatrati jedinim mjerodavnim export-modelom za sve i svugdje! Vlastita postignuća (tekovine!) sigurno nisu univerzalno pogodne! Razlikâ u systemima mora biti!

Albanski diktator je propisivao (na pr.) koliko dugački brkovi smiju biti u njegovu carstvu i koliko moraju biti dugačke hlače u mužkaraca.

Hanna Arendt je dalekogledno uočila kako moraju postojati „nacionalne države“ jer u jednom „jednoobraznom“ sustavu čovjek nema kamo pribjeći. 

_________________________________________________________________

Odlomak iz: časopisa „Sezession“ 16. Jahrgang, Heft 87,  Dezember 2018

https://sezession.de/hefte/sez087.pdf 

Die amerikanische Alt-Right Positionen und Profile     Siegfried Gerlich

„Taylor po ovom pitanju argumentira na isti način kao i Hannah Arendt, koja je, jednako čvrsto kao što je pozdravila ukidanje rasnih zakona, odbacila i sve napore da se zakonski provede željeno rasno miješanje. Kao liberal stare škole, Arendt je tvrdila da u društvenoj sferi "pravo na slobodno udruživanje i time na diskriminaciju ima veću valjanost od načela jednakosti", jer, za razliku od političke sfere, ono što se ovdje računa "nisu osobne razlike , ali razlike Grupno članstvo ljudi koji nužno diskriminiraju druge skupine u istom području života radi svoje prepoznatljivosti. U tom starom liberalnom smislu, Taylor se također bori za ustavom zajamčenu "slobodu udruživanja", koja ne samo da uključuje pravo na samonametnutu etničku segregaciju i regionalnu secesiju. "Južnjački gentleman", čija ljubav prema "južnjačkom načinu života" uključuje duboku averziju prema jakoj središnjoj vlasti, suosjeća s novonastalim naporima za neovisnost u južnim državama, pogotovo jer nijedna američka vlada ne će riskirati još jedan rat zarad "Unije".“