Izbor iz kritika poezije Ranka Igrića
Moram priznati kako me nakon poetične Dalmacije obradovala tek prozaična
Podravina: prva knjiga Koprivničanina Ranka Igrića “Kolajna sa zlatnom
rupom”. U našoj sve vitalnijoj omladinskoj kulturi, vezanoj nažalost
isključivo uz estradu, javio se evo i jedan pjesnik, istina već na rubu
tridesete. Svi smo se već umorili od starmalih filozofa i inženjera teksta koji
su cendrali ili prosipali nasumice slova i znakove s tastature pisaćeg stroja,
dokazujući kako našeg čovjeka, inače vedre i snalažljive osobe, ništa ne može
tako baciti u tupo očajanje i maglotvorno teoretiziranje kao olovka u ruci.
Ranko Igrić, dosljedno svom prezimenu, shvaća poeziju kao igru. Tu ima vica,
podsmijeha, satire, humora, verbalnih driblinga, brzih refleksa, jezgrovitosti,
jasnoće, jednom riječju mladosti.
Velikim koncepcijama pretpostavlja se dosjetka, često građena na bazi crnog
humora i apsurda s jednom tipično urbanom asocijativnošću. U odnosu na
cijenjene trendove hrvatskog pjesništva ova je knjiga, rekao bih, ništa
naročito. Dakle dobra, dojmljiva, moderna, mladenačka knjiga.
Veselko Tenžera, Vjesnik Zagreb, 4. studenog 1980.
**********************************************************************************
Druga knjiga Ranka Igrića (Strahoslov) gotovo je nepogrešiva
sljedbenica svoje prethodnice, Kolajne sa zlatnom rupom. Osnovne se razlike
iskazuju ponešto na planu jezika i, najvećma, u široko postavljenom tematskom
predlošku / konceptu, što je pred autora postavilo mnogo više zahtjeva nego li
je to bio slučaj u spominjanoj prvoj knjizi. No, recimo odmah, Igrić je vrlo
uspješno realizirao planove predviđene konceptom, tako da pred sobom imamo
konzistentnu i dosljednu knjigu, s cijelim nizom izrazitih kvalitativnih pomaka
u odnosu na ranije radove, a dijelom i na situaciju u mlađem hrvatskom
pjesništvu. Riječ je o posve novom (za Igrića kao autora) tretmanu poetskog
teksta kao proizvodne činjenice, s tek djelomičnim ponavljanjem poznatih
obrazaca i modela.
Branko Čegec, Letopis Matice Srpske, Beograd, listopad 1983.
*********************************************************************************
Stijepo Mijović Kočan, Studio, Zagreb 22. studenoga 1980,
**********************************************************************************
Igrić je sasvim drukčiji. Njegovo ga “delikventno pjesništvo” razlikuje
od svih od svih što su dali svoj prilog offenzivnom nastojanju da se
institucionalizacijom jednog pjesničkog naraštaja stekne proffit koji, najblaže
rečeno, nije za čitaoce. A njegove su pjesme baš za čitaoce – s ulice, iz
roditeljskog doma, iz zubobolje, s radnog mjesta, iz prve ljubavi, iz ostalih
ljubavi, iz braka, sa stubišta, iz želuca, iz urbanih proteza.
Ni provincijalac ni Zagrepčanin,
a i jedno i drugo, Igrić piše stihove u kojima se združuju deklasirana
“delinkventska” senzibilnost i urbani ritmovi. Takvi, ti stihovi nikome i
ničemu ništa ne duguju, pa ni samome pjesniku. Kao što je tramvaj u svojem
jednoličnom, apsurdnom kruženju gradom ravnodušan prema sudbinama ljudi koje
prevozi, tako su Igrićeve pjesme ravnodušne prema sudbinama svojih čitalaca.
Ali one čitaoca okrepljuju smijehom. I to tako što otkrivaju one spone u
svijesti urbanog čovjeka i njegovu komuniciranju s okolinom koje ljude drži na
okupu u zajedničkoj laži. Obično se takvo pjesništvo brzo zasiti samim sobom,
što pokazuje već prva Igrićeva zbirka. Nastalo na margini, pomičući se prema
središtu ono samo sebe niječe, jer mu je margina bila pretpostavka.
No put od margine do konformizma
ne mora biti i Igrićev ako je bio put nekih njegovih kolega.
Milan Ivkošić, Večernji list, Zagreb 5. prosinca 1980.
**********************************************************************************
Igrićeva
poezija začinje se u dosjetci, ona je dakle konstruktivna njegovom pjesništvu.
Taj model poetskog govora koji je vremenom doživljavao svoje modifikacije
prakticirale su i starije generacije pjesnika. Danas on ima poprilično
privrženika poglavito među mlađim pjesnicima, dok ga starije generacije, kao po
pravilu, napuštaju prelazeći iz mladosti u zrelost. Komunikativnost,
provokativnost, igrivost, prividna neobaveznost, ležernost, drskost to su neke
konstante poetskog stava koji pjesniku omogućava da govori o sebi, da se
ispovijeda ali i da zadire u okoliš, u socijalnu zbilju. Igrić u svojim
najboljim ostvarenjima postiže pravu mjeru, spoj intimnog i socijalnog. Njegove
ispovjedno intimne pjesme oblikovane su načinom poetske naracije i nose sadržaje
koji se gotovo mogu prepričati. Te pjesme iz ciklusa “Djetinjstvo u gradiću
bez” ne iscrpljuju se u mehaničkom
ispisivanju informacija, utisaka I spretnoj “fasbulaciji” budući da su im značenja proširena stalnim infantilizacijskim
naglascima. Začudni učinci nisu postignuti nasilnim postupcima ni namjerom da
se pod svaku cijenu poluči efekt iznenađenja i osvajanja čitaoca. Pjesnik
opjevava svoje minulo doba načinom da oponaša djetinju vizuru spontanosti koja
nije pomućena ni onda kada se u fiksiranim događajima prepoznaje prisustvo
paradoksa i apsurda, dakle zagonetnih i tajanstvenih sila. Dapače, duhovitost i
dovitljiva ironija prekrivaju i ono malo skeptičnih prizvuka što iskrsavaju na
relaciji djeca – odrasli, a pjesnik kao da uživa u igri rekonstruiranja svojih
“ranih jada “. U rečenom ciklusu, koji je stožerni glede ove zbirke, uočljiv je
kvalitet koji nedostaje ostalim ciklusima. Njegova unutarnja struktura, dakle
raspored pjesama, građena je tako da oblikuje razvojni, gradacijski luk.
Tvorbeni i tematsko preokupacijski principi međusobno su se uvjetovali te su
sazdali koherentnu cjelinu kojoj je osobina precizni nacrt i suvisli iskaz.
Napokon,
kada bi bili neprimjereno kategorični i kada bi insistirali na selekciji, do
izložbe ne bi ni došlo, osim što odvajamo predloške “Mail Love Art” Ranka
Igrića i predlažemo samostalnu izložbu. Čovjek je izložio porno poštanske
marke. Duhovito i prijemljivo, rekli bi likovni kritičari. Samo da nam ne udare
poštarinu na avangardu.
Ljiljana Domić, Mladost, Zagreb, 26. kolovoza 1981.
*********************************************************************************
Tko
ne shvaća da je “Strahoslov” zbirka pjesama “neka ga satre grom”, opominje nas
Igrić. O čemu je zapravo riječ? Riječ je o strahu i o svemu što je uza nj
vezano a i o onome što Igrić veže uz strah. Strah kao zadatak Igrić je vješto
tehnički kroz knjigu razriješio smještajući svaku pjesmu i ciklus točno na ono
mjesto koje mu u zadanoj temi pripada. Igrić je to radio čak i na štetu
kvalitete knjige, umjetno ili gebistički, kako bi on sam rekao. Pišući o strahu
Igrić se svjesno opredijelio za sve učestaliji poetski frasizam.
Kroz
strah Igrić je smišljeno izrugivao, uvjetno rečeno, klasičnu poeziju i smisao
ljudskog svakodnevlja uokvirujući i jedno i drugo formulom relativiteta. Iako
je Igrić protiv “tekuće književnosti / vavijek u službi puka”, sam sebe, premda
ironično, ukorava zbog “moderne poezije”, riječima “kad ću već jednom /
dovoljno ostarjeti”. Pod povećalom Igrićevih dosjetkasto-semantičkih igrarija
riječima najčešće je problem “autizma”: bolesno, misaono, nerealno zatvaranje u
svijet želja i fantazija, kao posljedica straha.
Marko Matić,
Večernji list, Zagreb, 14. siječnja 1983.
Do
juče u poeziji nezamisliv, postupak spajanja i prožimanja naučnog i poetskog, u knjizi pesama
Strahoslov otkriva se kao vrlo zanimljivo , gotovo da ohrabruje da se
nastavi pesničko traganje u ovom smislu. Iako u Strahoslovu, taj se
utisak ne može izbeći, dominira strah od pesničke impotencije , od pesničkog
mucanja, od jalovosti poezije / smisla / duha…
Knjiga
se uistinu doima kao povest istinske bolesti, kojoj se ovaj i ovakav svet (ni)
danas ne može odupreti, štaviše sve više od nje boluje; baš kako pesnik kaže u
uvodnoj pesmi: “bojim se straha / strah me jer se bojim” (Phobophobia).
Dobrica Kamperelić,
Delo, Beograd, siječnja 1983.
Strahoslov
R. Igrića na tragu novih pjesničkih vrijednosti.
Premda
vjerojatno nije podrobnije upoznat sa svim
zbivanjima na svjetskoj sceni izravnog pjesništva, nastojanja Ranka
Igrića treba otkrivati na tom tragu: on je naime jedan od pjesnika iz navedenog
kruga, primarno konkretist!
Publicirao
je i “gestualne pjesme“, naime zbirku fotosa sebe samoga u raznim gestama. S
druge strane, Igrić je na tragu Severove jezičke asocijativnosti ( a ova je
opet na Hljebnikovljevu tragu). U svemu sklon je svakakvoj pjesmi više nego
onoj koju znamo kao “umjetnost riječi”. Ali je ovdje, ipak – riječ uglavnom o
riječima!
U
ovoj knjizi Igrić polazi od jedne od karektaristika modernog vremena i
suvremene socio-psihe: straha, raznih fobija (otuda i naslov knjizi). Knjigu
pravi kompaktno na tu temu, kao
“znanstveni” projekt (još jedna pomodnost!) nižući, programirano, kratke
stihovane zapiske o strahu od Simptoma (autizma, tjeskoba) preko Sindroma ,
raznih fobija , medicinskih ali i izmišljenih termina (“mytofobia“,
''historofobija“, “thanatofobija“, ne bez zrnca ironije pa Stezulja
(“terapeutskih pokušaja“) do Novog života i “grafofobije“ iza koje je neispisan
list, bjelina.
Kao
da ozdraviti znači – okaniti se pisanja ili uprogramirati u život strah od
slova “strahoslov“. Dosljedan u koncipiranju i tražeći od čitatelja znatan
napor (a i obrazovanje) želi li otkriti “šifru“, kod za ironijski pomak. Igrić
je tako ostvario sastavke koje je najprimjerenije nazvati “igrići“
(kratkouzlazni akcent) što je naš termin analogan postojećim “krimić”, “ljubić“
u književnosti ili filmskom “crtić“! “Igrići“ se ovdje temelje na bazi raznih
dosjetki u tekstu i s tekstom s anticipiranjem grafičkog… U našim relacijama to
je najbliže pjesništvu D. Mazura, a u vidokrugu ludizma Z. Baloga.
Stijepo Mijović Kočan, Danas, Zagreb, 15. ožujka 1983.
*********************************************************************************
Jedan
od uzoritijih takvih primjera jest i nova, druga po redu, knjiga pjesama Ranka
Igrića (rođ. 1951 u Koprivnici) Strahoslov. Za razliku od prve
Igrićeve zbirke (Kolajna sa zlatnom rupom, “Mladost”, Zagreb 1980.),
koja je tek djelomice bila koncipirana po istom principu – samo su joj ciklusi
bili relativno koherentne i čvrste idejno-tematske cjeline – Strahoslov
je vrlo dosljedno izveden (a očito već i zamišljen , isprogramiran!) kao
zaokružena poetska makrostruktura, upravo cjeloviti pjesnički projekt,
sačinjen od manjih strukturnih cjelina (približno iste kakvoće a nejednaka opsega),
dakle ciklusa, te od “osnovnih elemenata” makrostrukture (knjige –
pojedinih pjesama/mikrostruktura. Međutim, ovako formalno besprijekorna
arhitektonika jedne pjesničke knjige ne bi bila samo njena odlika već zacijelo
i temeljna slabost zbog tematsko-motivske prezasićenosti i jednoličnosti), što
je Igrić u Strahoslovu, u velikoj mjeri, uspio izbjeći.
U
svakom slučaju, Ranko je Igrić svojim Strahoslovom ne samo napravio
jednu od najkonzistentnijih pjesničkih knjiga
(projekata) objavljenih u nas u posljednje vrijeme nego i jasno naznačio
– doduše, uzak ali zato autonoman - prostor
u korpusu mlađe hrvatske poezije.
Ernest Fišer, Oko, Zagreb, 31. ožujka 1983.
**********************************************************************************
U
šezdeset pjesama koliko ih Kolajna… sadrži, Igrić je nesumnjivo postigao
zrelost kakva se, i pored njegovih trideset godina, u prvom objavljenom
rukopisu, ne sreće često.
Dubljom
upućenošću u Igrićeve tekstove slojevitost uočavamo kako u izdvojenim
stihovima, tako i u cjelini pjesme. Stoga je “Kolajna sa zlatnom rupom”
nesumnjivo svjež i elastičan rukopis, do kraja izrečen i jasan.
Dvije
godine kasnije, 1982, pojavljuje se druga Igrićeva knjiga koja sadržajno (sam
rukopis) i tehnički (oprema knjige) nesumnjivo staje u red naših vrhunskih
ostvarenja. Ono što nam pjesnik u drugo naletu nudi gotovo da se potpuno
razlikuje od ostvarenja izrečenih u prvoj knjizi. Pomak je u tolikoj mjeri očit
da zaista vidimo sasvim novog pjevača. Ukoliko ne bismo imali ispred oba
rukopisa ime Ranka Igrića, teško bismo mogli pomisliti da iza njih stoji jedan
autor.
Dušan M. Knežević, Suvremenik, Beograd, siječanj – veljača 1983.
Napokon,
pjesništvu koje zagovaraju autori bliski Igriću, imanentan je svojevrsni
cinizam i ironijski pomak. Odustavši od konvencionalne predodžbe o pjesniku,
nadzemaljskoj figuri što kleše svoje bogomdane strofe, oni su prezreli i
hinjenu finoću standardne verzifikacije Osjećaj ironije i simpatičnog
relativiziranja je posvemašnji, budući da Igrić spretno ironizira etablirane
poetske vrijednosti, svijet oko sebe, ali i vlastiti spisateljski projekt.
“Ne
mogu dati pjesmi sebe/omeđen kanonima”, kaže pjesnik u jednom od svojih
vrckavih “strahoslova”, označavajući time ključno mjesto svojih stvaralačkih
ambicija. Zbog toga u njegovoj knjizi ima jezičnih kalambura, imažinistićkog
paradiranja, programirane infantilnosti, ironičnih referenci na neke autore
(Sever), pjesama u prozi, vizualnih i konkretnih pjesama, praznih listova i, na
koncu, stihova “iz ostavštine”. Očito je
da je strah od ponavljanja i pomanjkanja poetske inventivnosti temeljni Igrićev
strah što je razumljivo samo po sebi, iako može odvesti u eksperimentiranje
koje ne vidi svrhu izvan sebe samog.
Ucrtavajući
svoje stihove u prostor koliko avangardnih toliko već i prepoznatljivih
nastojanja, Igrić je morao platiti danak odabranoj poetici i svojim
prethodnicima. Ljubavnici i kumovima podjednako! Igrić se igrao, parafrazirao i
parodirao, prekrajao i zavitlavao, pokazavši u svemu tome dovoljno ukusa i
duhovitosti. Napisao je nadasve cjelovitu knjigu i potvrdio se kao autor kojem
ne nedostaje talenta. No može li sama dosjetka biti “isprika za pjesmu”, za
nešto više od dopadljivog torza, to je pitanje na koje ne može odgovoriti tek
jedan poetski projekt. Makar on i bio uspješan kao Igrićev.
Zdravko Zima,
Vjesnik, Zagreb, 15. travnja 1983.
**********************************************************************************
U
tu svrhu vrlo dobro može poslužiti kao paradigma toga modela dosjećivanje Ranka
Igrića u zbirci Kolajna sa zlatnom rupom, objavljena godine 1980, iako
se ovaj autor u posljednje vrijeme priklonio konkretnoj poeziji. No, treba reći
da, iako poetska dosjetka zna pratiti, odnosno zna inkorporirana biti i
jezičnim organizacijama semantičkog konkretizma, dosjetničari – riječ je,
dakako, o mladima – ne dijele, barem ne one glavne označnice konkretizma. Ipak,
evo, neki se poput Igrića utječu konkretizmu.
Rugalačka
i podsmješljiva nota kojom se pristupa određenim, tradicijski raspoznatljivim
znakovima resi i Igrićevu Kolajnu, ali ovoga puta ne onu koju bi pjesnik
volio vidjeti na nečijem vratu, nego kolajnu sa zlatnom rupom – u tom je smislu
i naglašen otklon od tradicije, spomenimo samo Ujevićevu Kolajnu, kako
na formalnoj tako i na sadržajnoj razini, odnosno ironizacija i cinizam naspram
određenih vrednota koje je kolajna kao sadržaj predstavljala – kolajna,
primjerice kao znak ukrasa; Kolajna kao signal jedne poetike na crti
trubaduri-Dante-Petrarca, da bi kroz Igrićeve stihove-dosjetke doprla do neke
vrsti svoje negacije – ironiskim postupcima – do nevrijednog i potrošenog
ukrasa.
Božidar Petrač, Dubrovnik 5. svibnja 1982.
*********************************************************************************
Na površinskom, označiteljskom planu očituje
se Igrićeva upotreba grafogramatičnih obilježja. Iznevjeravaju se ortografska
pravila u svrhu postizavanja višesmislenosti, grafičkog ritma i efekta
začudnosti na sintaktičkoj razini. Međutim, otklon prema pravopisu nije do
kraja proveden, pogotovo onda kad pjesnik želi priopćiti kakvu poruku. Na taj
način Igrić kontrastira općeprihvaćenu ortografičnost vlastitom
grafogramatitičnošću što se pluralistički odražava na semantičkoj razini u
slijedu od razumljivosti ka haosu. U tu “grafogramatičnost” ulazi svakako I
nepisanje velikog slova, izbacivanje pojedinih pismena i ubacivanje pravopisnih
znakova na fonološkom i morfofonoločkom nivou. Zapravo tu se radi o
retroaktivnoj analizi i katalizi pjesničkog jezika. Recimo, izvorni govornik
veže prethodno iskustvo i vlastiti čin stvaranja. Jednom i drugom je zajednički
“gavran”. Ako se prošlosti pridruži Poe, a sadašnjosti pjesnikov konkretni, tj.
konkretizirani gavran, onda imamo opoziciju sadašnjost – prošlost koja
se konkretizira u vidu “Poevog gavrana” i “ovog gavrana” Sintezom
dobijamo “Poeovog gavrana”. Hrvatski jezik ne trpi diftonge pa se moramo
odlučiti za “Poovog (ispravnije) Povog gavrana”. U zadnjem primjeru smisao
namjere se gubi dok u prvom imamo redundanciju i kad provedemo
grafogramatikalizaciju. K tome u prilog ide i kontekst. Igrićev rezultat je
stih: “grak po-ovog gavrana”. Evo nekoliko interpretacija: grak po ovog gavrana
bit će …,grak Poeovog gavrana je…, grak o-o (vizualni simbol vida) gavrana
kazuje…, itd. Ovaj primjer manifestira mnogoznačnost Igrićeve poezije koja na
bazi sinteze kontrastivnih elemenata ostvaruje višeznačje čiju polivalentnost
ne može otkriti tradicionalna poetika jer svaki stih predstavlja sintezu cijele
pjesme. Zato je Radaković u pravu kad tvrdi da je “Strahoslov” epičan.
Pored
toga nije naodmet navesti još nekoliko značajnih Igrićevih kontrastnih parova.
On književnoj tradiciji suprotstavlja vlastitu književnost, vanknjiževnoj
historiji sadašnjost, patetici ironiju, mitologiji psihologiju… Opozicije
nalazimo i u stilemima. Jeziku aktuelne administracije pridružuje žargon,
današnji književni jezik sučeljava s jezikom ilirskog preporoda, itd.
Kontrastivnost cijelog sustava ogleda se i u moralnosti. Recimo, herojstvo –
kukavičluk, revolucija – sport, istina – laž. Krajnja konsekvencija glasi
PROMJENA. Pogrešno je misliti da se radi o kritici starog u ime novog.
Naprotiv, radi se o sintezi starog i novog, o novini sagrađenoj na cjelokupnom
prošlom i sadašnjem iskustvu: radi se o poeziji koja je okrenuta prema
budućnosti, prema obrazovanom čitatelju, prema retrorekreativnom iščitavanju
teksta.
Ranko
Igrić je sintetičar, jedan od onih koji su mlađe hrvatsko pjesništvo izdigli
iznad neoromantične evropske prosječnosti.
Vjekoslav Boban, Odjek, Sarajevo 1, svibnja 1983.
**********************************************************************************
Strahoslov
Ranka Igrića knjiga je koja nas vraća do starog
pitanja pesničke poetike, danas ništa manje aktualnog nego što je bilo u
vremenima Aristotela ili Horacija. Reč je o statusu emocija u pesničkom tekstu.
Istovremeno,
ono što je prepoznatljivo kao izvantekstualno emotivno iskustvo tretira se
racionalno, potpuno deemocionalizovano, kao što se tretiraju i svi drugi
elementi teksta, a pre svega jezik sam, shvaćen kao materija od koje se gradi
pesma, a ne kao kod za prenošenje poruke.
Ovakvo
poimanje pesništva karakteristično je upravo za Strahoslov. Knjiga je
građena kao celovit projekt. Sačinjena je od nekoliko osnovnih celina kroz koje
se pesnički razlaže fenomen straha i traže pesnički adekvati za pojedine
njegove oblike i manifestacije. ¸
Ovo
umeće da se različiti značenjski slojevi povezuju, da se njima poigrava i da se
drže pod kontrolom vrednost je Strahoslova.
Jasmina Lukić, Književna reč, Beograd 25. svibnja 1983.
**********************************************************************************
Nova
zbirka pjesama Ranka Igrića (r. 1951. u Koprivnici) zove se “Strahoslov” i nov je
izazov publici. Cijela je natopljena strahom, od uvodne pjesme “Phobophobia”, u kojoj se
na početku kaže: Bojim se straha / strah me jer se bojim, do “završne dijagnoze” u kojoj
pjesnik zapisuje: Drhtao sam (čitajući pjesme) odsad ću pisati (tako) da drugi drhte.
Ja
sam već zadrhtao, ali ne od straha, nego od nevjerojatne hladnoće kojom Igrić
ruje po svojim strahovima. Brrrrrrrr! Stih je skalpel u pjesnikovim rukama, a
na stolu leži… Ne smijem ni pomisliti što sve leži na tom stolu!
Na
njemu se, na primjer, i to kao nešto najmanje strašno, trančira pjesme.Ona se
reže i kroji po mjeri novog, provokativnog ukusa, tako da je ono što je nekad
bila glava postaje noga, a ono što je uvijek bilo gore dospijeva dolje. Izmiješaj!
Šokiraj! Zaskoči! Sruši! Okreni! To su glavne upute na Igrićevu krojnom arku.
Iz uputa je, dakako, vidljiv put kojim se Igrić kreće: u ishodištu je bez sumnje ruska književna avangarda (do
koje pjesnik dolazi posredstvom Josipa Severa) a jedan od putokaza jest
pjesništvo Gorana Babića. Iznenađenje je
glavno izražajno sredstvo Igrićeve poezije, zapravo iznenađenje, šok i
provokacija. Dobar dio pjesama na tome i ostaje (šokantne su i ništa više, ako se više uopće smije i očekivati), dok manji
dio od toga samo polazi. Najuspjelije Igrićeve pjesme mogu se naći baš u tom
drugom, manjem dijelu. U njima pjesnik dodiruje elementarnu (neopisivu,
neizrecivu) ljudsku nesreću.
Josip Pavičić, Vjesnik, Zagreb 31, srpnja 1983.
**********************************************************************************
Drhtati
na početku od straha, strepiti na kraju od pisanja, pisati o strahu iz
nerealnog zahtjeva da bi drugi drhtali, prenebegavajući činjenicu da su ti
drugi isti oni mi, zbog kojega i jeste ono je spremno na promjenu , na
lukavstvo, i tako, strah u ravni pisanja ostaje riječ spremna da zastraši onog
tko je na strah spreman. Čitati, da, ali i ali…sva ta izvjesnost dok čitamo
upućuje da je mogući smisao pisanja, pa i čitanja, u aktu izlaženja iz
vlastitih fobija pred strahovitim izazovom vremena, koje poput bjeline
neispisana papira – opominje i preti. Strah nas je dok se bojimo , i bojimo se
dok nas je strah, izlaza u ravni pisanja čini se kao da nema. Pisano i
nenapisano bivaju isto, isto kao izgovor da pisati treba dalje. Igrić u knjizi “Strahoslov” nastojao je
izići iz okvira “straha”
od same pomisli da pjesmu treba napisati i da je nakon
svega valja i pročitati. Valjana i ujednačena knjiga pjesama koja uspješno
ostvaruje jednu zamisao da – misao bude strah od pisanja u pisanju samom, kao
odgovor na svakidašnjicu.
Vojislav Sekelj,
Polja, Novi Sad, lipanj-srpanj 1983.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen